TOKSOKARIJAZA (ENGL. TOXOCARIASIS)

Toksokarijaza je infestacija ljudi i životinja uzrokovana larvama pseće crevne gliste Toxocara canis (Werner 1782).

U okviru roda Toxocara, svrstano je 10 vrsta nematoda. Toxocara canis i Toxocara cati, kao paraziti mesojeda su kosmopolitske vrste, dok ostale vrste imaju ograničeni areal rasprostranjenosti u prirodi. Taksonomski, vrsta Toxocara canis, poznata i kao Lumbricus canis pripada rodu Toxocara, familiji Toxocaridae, nadfamiliji Ascaridoidea, podredu Ascaridina, redu Ascaridida, podklasi Secernentea (Phasmidia) i klasi Nematoda.

Toxocara canis je krupna nematoda koja parazitira u prednjem delu tankog creva. Njen tipski domaćin je pas, ali i lisica, vuk i šakal, kao divlji predstavnici Canidae su prirodni rezervoari i vektori ove nematode.

Morfometrijski posmatrano, mužjaci Toxocara canis su dugački 10-13 cm, a ženke 12-20 cm. Kod adultnih oblika postoje dobro razvijena cervikalna krilca, na repiću mužjaka se uočava prstoliki završetak (Slika 1a, 2b, 2c). Imaju dve dobro razvijene spikule za kopulaciju. Jaja su ovalna, smeđe ili sivo smeđe boje, sa hrapavom opnom, dimenzija 85-90 x75 μm (Slika 2a i 2b).

Slika 1a: Toxocara canis
prednji kraj tela nematode

Slika 1b: Toxocara canis
ženka – zadnji kraj tela

Slika 1c: Toxocara canis
mužjak – zadnji kraj tela

Slika 2a: Toxocara canis
neembrionisano jaje

Slika 2b: Toxocara canis
jaje sa infektivnom larvom

RAZVOJNI CIKLUS Toxocara canis

Toksokarijaza je tipična geohelmintoza, koja podrazumeva razvoj infektivnih larvi Toxocara canis u jajima u zemljištu. Lisice, psi i drugi stalni domaćini mogu se zaraziti na nekoliko načina: „geooralno“, odnosno ingestijom infektivnog jajeta, transplacentalnom i transmamarnom migracijom larvi iz kuje u štenad, ingestijom larve IV stadijuma iz fecesa ili crevnog sadržaja infestiranog psa i ingestijom larvi iz tkiva parateničnog domaćina.

Zoonotski potencijal T. canis je veliki, naročito za sisare i ptice. U indirektni razvojni ciklus ove nematode mogu biti uključene i kišne gliste i insekti, kao paratenični domaćini. Larve II stadijuma, u organizmu parateničnog domaćina, migriraju kroz tkiva, i na kraju bivaju učaurene imunološkom reakcijom organizma. Kada pticu, kišnu glistu ili nekog glodara pojede lisica, pas ili mačka, u lancima ishrane larve T. canis dospevaju u organizam tipskog domaćina gde dostižu svoj puni razvoj do adultnog oblika.

Predilekciono mesto za razvoj larvi T. canis kod miševa je mozak, gde su larve zaštićene od imunološke reakcije organizma.

U razvojni ciklus T. canis, čovek je uključen kao paratenični domaćin. Konzumiranje nedovoljno termički obrađenog mesa i jetre svinja, pilića i kunića, kao parateničnih domaćina T. canis od strane čoveka, povećava rizik od njegove infestacije larvama ovog parazita. Moguća je transmisija toksokarijaze i putem ingestije sirovih puževa. Zbog postojanja velikog broja parateničnih domaćina razvojni ciklus T. canis je heterokseničan.

Slika 3: Artificijalno oslobođena larva T. canis iz kulture

KLINIČKE MANIFESTACIJE BOLESTI

Klinički posmatrano toksokarijazu čoveka karakteriše čitav niz simptoma. Od gastrointestinalnih simptoma se javljaju abdominalni bol, nauzeja i povraćanje, usled prodora larvi kroz zid creva, kao i hepatitis, hepatomegalija i ikterus, kao posledice migracije larvi u jetru. Od respiratornih simptoma, kao posledice infestacije sa Toxocara canis javljaju se bolovi ispod desnog rebarnog luka, hronični i neproduktivni kašalj, napadi slični asmatičnim, praćeni porastom telesne temperature, a koji su rezultat migracije larvi u pluća. Neurološki simptomi se javljaju u vidu hiperaktivnosti, poremećaja u ponašanju ili u vidu letargije. Oni su posledica neurotropizma larvi prema malom mozgu. Od dermatoloških simptoma karakteristični su crvenilo, čvorići, plakovi, panikulitis, kao alergijske manifestacije na prisustvo larvi T. canis, a često bolest protiče i asimptomatski.

Toksokarijaza je pretežno dečja bolest najčešća kod dece uzrasta 1-4 godine, praćena visokim stepenom eozinofilije u krvi (iznad 10%) i geofagijom, sindromom jedenja zemlje, usled nedostatka gvožđa u organizmu (hipohromna anemija). Trajanje eozinofilije (čak više meseci), zavisi od broja larvi unetih u organizam. Prisustvo 100 ili više larvi u organizmu može uzrokovati trajanje eozinofilije u periodu dužem od godinu dana. Mali broj larvi T. canis u organizmu dovodi do pojave eozinofilije umerenog stepena koja često traje mesecima.

Slika 4: Izvor infekcije ljudi-zemlja i pesak